U javnom prostoru Zapadnog Balkana posljednjih godina dominira jedna tema: odlazak mladih. Naslovi, analize, političke izjave i medijske debate uporno ponavljaju istu priču – mladi se sele u Njemačku, Irsku, Sloveniju ili Austriju u potrazi za boljim životom. I premda je taj problem nesumnjivo ozbiljan, iza buke o „odlasku generacije budućnosti“ tiho stoji druga grupa, gotovo potpuno nevidljiva: ljudi stariji od 45 godina koji ostaju bez posla – i ostaju bez razumijevanja.
Dok se vodi borba da se zadrži mlada radna snaga, oni koji su već izgradili iskustvo, radne navike i stručnost – ostaju po strani. Iako postoje brojni domaći i međunarodni izvještaji koji potvrđuju da su stariji nezaposleni među najugroženijim grupama na tržištu rada, njihove priče rijetko nalaze put do medija ili političkih prioriteta.
Prema zvaničnim evidencijama iz augusta 2025:
– najveći broj nezaposlenih čine osobe u starosnoj grupi 50–59 godina – čak 84.504 ljudi,
– dok je druga najbrojnija grupa 40–49 godina – njih 67.673.
Dugotrajna nezaposlenost – tiha stvarnost
Kad osoba u dobi od 45 ili 50 godina izgubi posao, statistike jasno pokazuju da se značajno sporije vraća u radni odnos nego mladi.
Traženje posla često traje mjesecima, ponekad i godinama. Poslodavci ih često smatraju „preskupima”, širi se stereotip da se „ne mogu prilagoditi novim tehnologijama“. Većina programa obuka i prekvalifikacija i dalje je dizajnirana za mlađe korisnike, a za one starije od 45 godina svaka prekvalifikacija na drugo zanimanje je manje uspješna jer se treba u tim godinama adaptirati. Možda je mnogo bolje da se usavršavaju u već postojećem zanimanju.
Mnogi se suočavaju i sa emocionalnim posljedicama – padom samopouzdanja, osjećajem da ih društvo više ne vidi i strahom da je „prekasno“ da nešto promijene.
Stereotipi jači od činjenica
Istraživanja na evropskom nivou pokazuju da postoji ozbiljan jaz između onoga što stariji radnici stvarno mogu da ponude – i onoga kako ih poslodavci percipiraju. Iako imaju iskustvo, stabilnost, razvijene radne navike i često visoku lojalnost, ti kvaliteti se potcjenjuju ili se ne primjećuju. Umjesto toga, dominiraju pogrešne pretpostavke da stariji radnici ne znaju raditi u digitalnom okruženju, nisu fleksibilni, teže podnose promjene ili ne mogu pratiti nove trendove u industriji
Ove predrasude, iako neutemeljene, postaju prepreke koje određuju sudbinu čitave generacije. Trend u Evropi je da se starosna granica pordužava, a to znaći da se samim tim povjerenje u one starije radnike ili kadrove potvrđuje. Naravno produženjem starosne granice se regulišu i neki drugi realni, ali i izmišljeni problemi. Recimo ako bi se penzija počela primati sa 64 godine, penzioneri bi je primali 20–25 godina, a to je pritisak na penzionerske fondove i javne budžete. Povećanjem granice na 68, radnici rade duže, a sistem ima više vremena da “usklađuje doprinose i isplate”.
Programi podrške postoje – ali često ne stižu do onih kojima su najpotrebniji
Evropske zemlje sve više prepoznaju važnost radne snage 50+. Pojavljuju se inicijative za zapošljavanje, obuke, subvencije i digitalne programe podrške. Međutim, u Bosni i Hercegovini ove mjere su i dalje sporadične, nedovoljno dostupne ili slabo promovisane. Mnogi stariji nezaposleni ne znaju gdje da potraže pomoć, a kad i potraže, nailaze na birokratiju i ograničene resurse.
Postoje i inovativni digitalni modeli – poput virtualnih grupa podrške, savjetovanja i psihološke pomoći – ali oni još uvijek nisu široko prihvaćeni, iako su za starije radnike izuzetno korisni. Donekle je to pitanje sramote, neinformisanosti i predrasuda.
Zašto se o njima toliko malo priča?
Odgovor je jednostavan: fokus je na mladima.
Mladi odlaze. Mladi neće imati penzije. Mladi neće ostati da rade ovdje. Bosna i Hercegovina gubi nove generacije.
Sve su to legitimne brige, ali istovremeno, dok se društvo opterećuje pričom o budućim odlascima, zaboravlja se da već sada postoji ogromna grupa ljudi koja želi ostati, može raditi i ima iskustvo – ali ne može dobiti priliku.
Nevidljivost problema starijih nezaposlenih posljedica je dugogodišnje naracije da je „mladost jednako budućnost“, dok zrela radna snaga ostaje u sjeni. U kombinaciji sa političkim prioritetima, medijskim trendovima i slabom institucionalnom podrškom, problemi radnika 45+ jednostavno nije previše prisutan u javnim raspravama.
Veliki paradoks Balkana i BiH
S jedne strane – mladi odlaze.
S druge strane – stariji ne mogu naći posao.
I umjesto da se ove grupe posmatraju kao dva dijela istog problema, društvo ih gleda odvojeno.
Odlazak mladih stvara manjak radne snage, a u mnoge od njih su matične države dosta uložile. Nezaposlenost starijih stvara neiskorišten potencijal.
Rješenje se gotovo nameće samo: upravo radnici 45+ mogu popuniti prazninu koju ostavljaju generacije koje odlaze. Ali to zahtijeva promjenu pristupa, ulaganje u obuke, borbu protiv diskriminacije po godinama i jasnu poruku da su stariji radnici vrijedni i potrebni.
Vrijeme je da se čuje glas i starijih
Ako želimo ozbiljno govoriti o ekonomskom oporavku i budućnosti Balkana i BiH, fokus ne smije ostati samo na mladima koji odlaze, nego i na onima koji su ostali – i žele raditi.
Sudbine ljudi 45+ nisu prošlost. To je sadašnjost.
A sve dok ti ljudi ostaju nevidljivi, ni društvo ni ekonomija neće moći napraviti stvarni napredak.
Darko Udovičić
Foto: Andrea Piacquadio, Pexels
SVIJET ZANATA 