Iako se svijet ubrzano mijenja i teška mehanizacija osvaja gotovo svaki dio prirode, česti prizori kada putujete preko Romanije, Grmeča, Vlašića… su mali jaki konji, samaraši, koji vuku stabla iz šume i snažni, umorni šumski radnici (kirijaši) koji ih vode i daju naredbe. Čovjek ne može da ih ne primjeti i konstatuje koliko je to težak posao. Tamo gdje traktori posustaju, gdje su padine prestrme, a šumski put tek uska staza između stogodišnjih stabala, posao i danas obavljaju čovjek i konj.
Ovo nije prizor iz prošlosti, niti turistička atrakcija. Ovo je svakodnevica ljudi koji od šume žive. Njihov rad počinje prije svitanja, a završava tek kada posljednji trupac stigne do mjesta odakle ga preuzima kamion ili mašina. U međuvremenu pređu kilometre kroz blato, snijeg, kamen i vodu, izloženi hladnoći, kiši i ljetnim žegama. U takvom ambijentu, kako se osjeti i u djelima Petra Kočića, Branka Ćopića, Hasna Kikića… čovjek nije iznad prirode nego njen dio — često malen pred njenom snagom, ali uporan u borbi za opstanak.
U ovom poslu nema mnogo riječi. Dovoljan je pogled između čovjeka i konja. Godine provedene zajedno stvorile su povjerenje koje se ne može naučiti iz knjige. Konj zna kada treba stati, kada povući svom snagom i kako pronaći prolaz između stabala, dok njegov gospodar zna svaku naviku životinje i nikada od nje ne traži više nego što može dati. Izvući nekoliko stotina kilograma težak trupac uz strmu planinsku padinu zahtjeva nevjerovatnu snagu, ali još više iskustvo. Jedna pogrešna procjena može dovesti do ozbiljne nesreće. Zato su šumski radnici među ljudima koji svakodnevno obavljaju jedan od najopasnijih poslova. Njihova hrabrost ne mjeri se velikim riječima, nego tihim prihvatanjem obaveza koje ih svakog jutra čekaju u šumi.
Iako danas postoje savremeni šumski traktori, oni ne mogu zamijeniti konja na svakom terenu. Tamo gdje bi teške mašine uništile mladu šumu ili se jednostavno ne mogu probiti, konj prolazi gotovo nečujno, ostavljajući iza sebe mnogo manje tragova. Upravo zbog toga ova stara vještina nije samo dio tradicije nego i primjer kako čovjek može raditi u skladu s prirodom.
Nažalost, kirijaša i radnih konja samaraša sve je manje. Mladi rijetko biraju ovaj težak život. Posao traži ogromno odricanje, fizičku snagu, ljubav prema životinjama i duboko poštovanje prema šumi. Zarada je često skromna, a rizik velik. S odlaskom ovih ljudi polako nestaje i jedno dragocjeno znanje koje se prenosilo s oca na sina.
Možda će jednog dana topot konjskih kopita u našim šumama potpuno utihnuti. Ali dok god postoji poneki kirijaš koji u zoru osedla svog konja i krene uskim planinskim stazama prema posječenim stablima, živjet će i priča o ljudima koji su svoj hljeb zarađivali poštenim radom, oslanjajući se na vlastite ruke, snagu plemenite životinje i nepisani zakon da se šuma mora poštovati onoliko koliko se od nje uzima. U zadnjih 30 godina u BiH se šume previše eksploatišu, ali to nije greška šumskih radnika nego političara i nezasitih tajkuna.
Posao šumskih radnika nije samo zanat. To je način života, sinergija čovjeka, konja i planine, u kojoj se snaga ne pokazuje bukom, nego upornošću, strpljenjem i dostojanstvom.
Tekst: Darko Udovičić
Naslovna fotografija: Darko Udovičić
SVIJET ZANATA 