Postoje riječi koje ne označavaju samo jedno zanimanje ili jedan način rada. One u sebi nose čitavo vrijeme, način života i odnose među ljudima. Jedna od takvih riječi je šegrt.
Danas bismo šegrta vjerovatno nazvali učenikom u privredi ili pripravnikom. Ali nijedan od tih savremenih izraza nema isto značenje i atmosferu kao riječ šegrt. Kada kažemo „šegrt“, pred nama se nekako pojave stara čaršija, mala zanatska radnja, miris kože i drveta, zvuk čekića i mladić, a u neka stara vremena čak i dijete koje stoji uz svog majstora i pažljivo posmatra svaki njegov pokret.
Šegrt nije učio zanat samo iz knjige. Učio ga je pažljivo gledajući, slušajući i radeći. Postepeno je i likom i dijelom počinjao da liči na gazdu ili glavnog majstora. Majstor mu je prenosio znanje, ponašanje i odnost prema mušteriji koje je i sam nekada dobio od onga od koga je i on sam učio. Tako se zanat prenosio s generacije na generaciju. Put je imao svoj red: šegrt, kalfa, pa majstor. Nije se postajalo majstor preko noći. Znanje se sticalo godinama, a zajedno s njim i odgovornost prema zanatu. U davna vremena majstori su znali biti strogi prema svojim šegrtima. Vremana su se promjenila, ali disciplina i marljivost i danas je potrebana, ako želite da postanete dobar majstor.
I sama riječ ima zanimljivu priču. „Šegrt“ potiče od perzijskog šāgird, u značenju učenika ili onoga koji uči zanat. Kroz istoriju je riječ ušla u naše jezike i postala sasvim prirodan dio govora. Posebno je zaživjela u gradovima u kojima je zanat imao važno mjesto u svakodnevnom životu.
Riječ šegrt se često susreće i u književnosti. Pisci koji su opisivali Bosnu i njene gradove nisu mogli govoriti o starom životu, a da ne dotaknu čaršiju, zanate i ljude koji su od njih živjeli.
Kod Ive Andrića, na primjer, susrećemo zanatlije, šegrte i ljude iz čaršijskog života. U Travničkoj hronici pojavljuje se i berberski šegrt Salko Maluhija. U Na Drini ćupriji također nailazimo na svijet u kojem su zanat i služba bili dio svakodnevnog života.
U regionalnoj književnosti je možda najpoznatiji šegrt Hlapić, junak romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić. Samim tim što je riječ „šegrt“ postala dio naslova, ona je ostala zapamćena i generacijama čitalaca.
A kada govorimo o starom Sarajevu, zanimljivo je zaviriti i u djela autora poput Isaka Samokovlije, Alije Nametka i Zuke Džumhura, jer njihova književnost i pripovjedanje čuvaju mnogo toga od nekadašnjeg života, ljudi, običaja i ambijenta u BiH.
Danas se način učenja zanata promijenio. Mladi ljudi zanat uglavnom stiču kroz škole, praktičnu nastavu, stručnu obuku i rad kod poslodavca.
Riječ šegrt nije izgubila svoju vrijednost.
Ona nas podsjeća na vrijeme kada se znanje prenosilo neposredno – s ruku majstora na ruke učenika. Podsjeća nas da se pravi zanat nije učio samo da bi se zaradilo za život, nego i da bi se sačuvalo znanje i nastavila tradicija.
Možda upravo zato riječ „šegrt“ zvuči drugačije od riječi „pripravnik“ koji obično nešto nauči, bude jedno vrijeme u radnji ili firmi, i zatim ode dalje. U riječi šegrt još uvijek čujemo čekić iz stare radionice, gužvu i buku čaršije ili trgovačke četvrti i glas majstora koji mladom učeniku govori kako se nešto radi i stvara.
Najveća vrijednost zanata je što iza svakog predmeta koji napravi majstor često stoji čitav lanac ljudi koji su prije njega učili, radili i prenosili znanje dalje. Za razliku od masovnih industrijskih proizvoda, zanatski rad odražava ličnu emociju i posvećenost majstora koji je prrije toga bio dobar šegrt.
Tekst i foto: Darko Udovičić
SVIJET ZANATA 