Gdje ima dima, ima i vatre, ali ne i kod ćumurdžije

O starim zanatima, koje moderna vremena polako guraju u zaborav, danas se govori još samo kao dijelu zanimljive prošlosti, etno tradiciji, ili turističkoj atrakciji. Jedan od takvih zanata je i ćumurdžijski.

Ćumur je narodni izraz za drveni ugalj, koji se dobija djelimičnim sagorijevanjem drveta. Danas se ćumur proizvodi industrijski, ali još uvijek ponegdje i na stari način, uz dim i prašinu u malim ćumuranama. U nekim mjestima možete vidjeti male polulopte od cigli i blata iz kojih se širi gust dim. E to su ćumurane. A oko svake naredana drva i čađava lica radnika koji ih slažu.
Kako to lijepo objašnjava emisija “Svilen konac”, nekada su ćumurane pravljene u šumi. Oko njih su se, u visinu , redala drva u obliku kupe. Lopatom se okolo nanosila i utapkavala zemlja. Pri dnu su se pravile rupe. Odozgo se slamom ili suvom paprati palilo i ćumurana se zatvarala. Pored ćumurane se dežuralo da bi se na vrijeme zatvarale stare i otvarale nove rupe. Posao je, zavisno od količine drveta trajao od petnaest do dvadeset dana.

cumurkane_opet_u_modi

Jedna od tajni ovog zanata je poznavati dim, odnosno razlikovati onaj bijeli na početku od onog plavog na kraju. Jerk od ćumurdžija ne važi stara narodna izreka “Ko se dima ne nadimi taj se vatre ne ogrije”, a još manje “Gdje ima dima ima i vatre”. Dima ovdje ima i to mnogo. Ali vatre nikako ne smije da bude.