Počela je još jedna izborna kampanja u Bosni i Hercegovini. I, kao što smo već navikli, politički prostor brzo su ispunile teme koje nam odavno nisu nepoznate. Ponovo slušamo ko je veći patriota, ko više voli svoj narod i naciju, ko je bio veći borac, ko je kome šta uradio u ratu, ko je zločinac, a ko heroj. Ponovo se govori o tome ko gdje treba ili smije da živi ili kupi stan, ko je čiji i ko ima više prava na ovu zemlju.
O tim temama se govori glasno, često i bez prestanka.
A onda se postavi jedno sasvim obično pitanje: kako i od čega ćemo živjeti?
Privreda je ponovo negdje u drugom planu, a zanati još dalje od političke pažnje. O njima se uglavnom govori kada treba konstatovati da nema dovoljno radne snage, da lljudi odlaze ili da poslodavci ne mogu pronaći majstore. Kao da su zanati problem koji treba evidentirati, a ne jedan od temelja ekonomije koji treba planski razvijati.
A zapravo, zanat je vrlo konkretna stvar. To je čovjek koji svakog jutra otvara svoju radionicu. To je električar koji ide na teren, automehaničar koji provodi dan ispod automobila, stolar koji radi u prašini svoje radionice, keramičar koji provodi sate na koljenima, vodoinstalater kojeg zovemo kada nastane problem. To su ljudi čiji rad gotovo ne primjećujemo dok nam ne zatreba.
I upravo zbog toga je pomalo nevjerovatno koliko ih malo ima u političkim pričama.
Ako već godinama govorimo o odlasku našeg stanovništva, nedostatku radne snage i potrebi da ljudi ostanu u Bosni i Hercegovini, onda bi bilo logično da ozbiljno razgovaramo i o tome kako mladom čovjeku omogućiti da od svog znanja i rada napravi život. Pri tome zaboravljamo još jednu stvar: odlazak u Evropsku uniju nije automatska karta za uspjeh. Neki će se snaći, izgraditi karijeru i ostati. Neki neće pronaći ono što su očekivali, neki će izgubiti posao, neki neće uspjeti riješiti stambeno pitanje ili se jednostavno neće pronaći u novoj sredini. Dio njih će se možda jednog dana vratiti. A pitanje je šta će ih ovdje dočekati.
Zato bi bilo zanimljivo čuti političare kako govore o tome šta će konkretno uraditi da jedan čovjek poželi postati električar, vodoinstalater, varioc, stolar ili automehaničar. Kako ćemo urediti stručno obrazovanje? Kako ćemo povezati škole i privredu? Kako ćemo olakšati otvaranje malih obrta? Kako ćemo smanjiti administrativne i fiskalne prepreke ljudima koji rade sami za sebe? Kako ćemo pomoći majstoru koji želi kupiti novu opremu i zaposliti još jednog mladog čovjeka?
To su pitanja koja možda nisu toliko atraktivna za predizborni miting. Nisu dovoljno mačistička. Nisu obojena nacionalno i ne privlače „opasne“ ljude koji su spremni za račun kampanje do ruba ludila i propasti dovesti ovu zemlju.
Patriotizam se, između ostalog, može pokazivati i tako što čovjek ovdje može normalno raditi i od svog rada živjeti. Može se pokazivati stvaranjem uslova u kojima mladi ne moraju odlaziti da bi pronašli posao. Može se pokazivati tako što ćemo cijeniti čovjeka koji proizvodi, popravlja, gradi i svojim radom plaća poreze od kojih se finansira društvo. Da slobodno majstori idu, rade, servisiraju iz jednog grada u drugi . Trenutno to i jeste tako i niko ne smije takav odnos pokvariti.
Nije problem što se u izbornoj kampanji govori o nacionalnim pitanjima. Ona postoje i važna su velikom broju ljudi. Problem nastaje kada gotovo cijeli politički razgovor ostane zarobljen u njima, dok pitanja svakodnevnog života postanu periferna.
Jer kada prođu izbori, neće nam trebati još jedan govor o tome ko je veći patriota. Trebat će nam majstor. Trebaće se od naplate poreza puniti kase koje najviše prazne gomile političara, parlamentaraca i ostalih državnih službenika. Oni isti koji će poslije ove kampanje ponovo sjediti zajedno, kumovati jedan drugom, ručati po državnim kantinama, zajdeno ici na prijeme u ambasade velikih sila i odlaziti na more i šoping u daleke zemlje.
Darko Udovičić
SVIJET ZANATA 