Priče nesuđenog kuhara: Ljetno kino i ponoćne kiflice

Skoro svaki gradić na moru ili nekom jadranskom otoku je imao kino. Ljeti je to naravno bilo ljetno kino, a kada pada kiša ili u vansezonskom periodu kino je bilo u zatvorenom i služilo je za višefunkcionalnu namjenu. Ovu priču ću posvetiti ljetnom kinu Iskra, a sada Mediteran u gradiću Komiža koje je bilo nezaobilazno mjesto moga i bratovog djetinjstva, kao i djetinjstva svih naših vršnjaka bilo da su oni bili mještani ili dugogodišnji posjetioci koji su direktno ili indirektno imali neku vezu sa Komižom. I dan danas posjećujem sam ili sa suprugom ljetno kino, ali ne u istom obimu. Svaki put kada sjednem u ovu stolicu mnogo udobniju nego što je bila ona 70-tih i 80-tih godina, sjetim se djetinjstva i divnih momenata u ovom malom mistu.

Kino u Komiži se nalazi u centu gradića tik uz zgradu Grada Komiže. Kino je jedno od najstarijih u Hrvatskoj i opstaje zahvaljujući upravi Grada Komiža i Nautičkom centru. Komiža i Vis su inače uvijek bili interesantni rediteljima. Još davne 1935. snimljen je film „A život teče dalje“ reditelja F.W Kraemera. Radnja filma se dešava na Visu i Komiži, a iz Komiže je rodom i reditelj Mate Bogdanović. Prije nekoliko godina u Komiži je sniman i drugio dio filma Mama Mia. U vrijeme moga djetinjstva nisam znao kako je ovo kino opstajalo i ko je bio nadležan, ali zasigurno znam da smo mi djeca podjednako mislili da je kino pripadalo krupnijem čovjeku sa brkovima koji je pomalo ljutito cijepao karte na ulazu, a zatim je postajao kinoperater, a ponekad je i prodavao karte. Njega su mještani zvali Grof ili Bejota. Pošto sam veliki ljubitelj filma i donekle me posao veže za film i televiziju, kada sam odrastao znao sam sa Bejotom porazgovarati i u tom razgovoru shvatiti da je on bio veliki ljubitelj i poznavalac filma i filmske umjetnosti. Umro je 2010. ili 2011. godine, a njegov sin je preuzeo posao.

Više od filma

Koliko se sjećam, kino je počinjalo u 21:00. Možda i ranije, jer su nekada bile dvije projekcije, jedna obično za mlađe gledaoce, a druga za one malo starije. Obavezno tuširanje prije odlaska u kino je moralo biti. Bez tuširanja nema ni kina. Ako film nije popularan karte su se mogle naći pola sata prije početka prikazivanja, a kada je igrao neki novi i jako popularan film, karte su se morale mnogo ranije kupiti, čak i par dana ranije. Karte su bile od mekanog papira, roskaste boje koje je par minuta prije početka filma Grof/Bejota cijepao, a zatim nas puštao da zauzmemo mjesta na neudobnim, od plastičnog štrika napravljenim stolicama. Obično oni koji su bili visoki u brzopletom ulasku u kino su znali glavom udariti u kockasti zvučnik koji je bio postavljen u desnom uglu ispod kino platna. Mi djeca smo obično zauzimali zadnja sjedišta u kinu da bi mogli staviti noge na one stolice ispred koje su bile prazne, a kada smo malo odrasli da bi mogli zapaliti cigaretu a da nas ne primjete ili neprimjetno pridržati za ruku ili zagrliti neku simpatiju koju smo upoznali na ljetovanju ili neku koja je bila dio našeg društva. Uz film smo grickali grisini zapakovan u neku zelenkastu foliju koja je užasno šuštala i koji smo kupovali u Dalmi, a ponekad smo grickali i smoki.

Mnogi poznati filmovi su prikazani u ovome komiškom kinu, kao što su filmovi sa Louis De Founesom, Bud Spencerom, James Bondom, Bruce Leeom, Super Inframan, Mangupi polažu maturu, Kosa, Drakula, King Kong, Ben Hur, Mocart, Misija… Neke od njih smo na pola projekcije, kada se mjenja traka, krišom bez karte uspjeli pogledati do kraja, opet neke od njih smo ispod stepenica kina gledali iz bog te pitao koje poze i ugla. Često su to bili filmovi koji su bili namjenjeni odraslima, Hopa cupa u krevetu ili Emanuela. Umirali smo od smjeha kada smo poslije takvih filmova gledali mrtve ozbiljne ljude koji su silazili niz stepenice kina i pomalo negodovali, k’o fol se užasavali, ali ipak do kraja pogledali takvu vrstu filmova.

Priča sa posvetom

Poslije kina obično je dolazio gurmanski i nezdravi završetak večeri. Svi zajedno smo išli u staru pekaru, od kina preko rive, a zatim stepenicama kod sadašnjeg kafića Keke pa do pekare u kojoj smo oko ponoći kupovali vruće male i mekane kifle punjene marmeladom. Mogli smo ih pojesti 10, 15 bez ikakvih problema. Jedan dio smo ostavljali da bi ih imali i za doručak sa našim roditeljima. I tako skoro svaki dan uz gledanje i po nekoliko puta isti film i ponoćnim grickanjem kifli u kasno veče na molu, klupama uz rivu ili gradskoj plaži.

Priču posvećujem: Radenku, Srđanu, Bojanu, Duletu, Nikici, Alenu, Damiru Švabi, Vilmi, Dejani, Svjetlani, Nikolici, Mladenu, Draženu, Mirni, Sanji, Aniti, Vanji, Meliti, Ivani, Mislavu, Nenadu, Vlatki, Vesi, Vedranu, Dukiju, Gorani, Milanu, Peđi, Miletu, Luki, Domini, Ranki, Zoranu, Sandru(Andri), Luciju, Bošku, Leu, Teu, Toniju, Zajecu, Denisu, Silviju, Borisu, Iveku, Šimunu,Dariji, i mnogim drugim.

Autor: Darko Udovičić