Priče nesuđenog kuhara:La Closerie des Lilas u Parizu

Godinama sam živio u Francuskoj, a najveći dio u Parizu. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu godinama sam privatno i službeno ponovo išao u Pariz i Bordo. Francuska je zemlja vina, sira, dobrih restorana, ali i zemlja filma, šansone, ludog provoda, obrazovanja, diplomatije i politike. Kao jako mlad, neke od ovih nabrojanih stvari nisam mogao odmah osjetiti, ali polako i spletom različitih okolnosti sve sam polako vidio, osjetio i probao. Pošto se ova rubrika zove priče nesuđenog kuhara, a taj kuhar sam trebao biti u jednom momentu ja, i ova priča kao i sve ostale imaju vezu sa hranom i gastronomijom.

Zahvaljujući mojoj rodici koja je živjela u Francuskoj, na samom početku mog francuskog života sam bio u nekoliko kvalitetnih tradicionalnih restorana na jugu i jugozapadu Francuske. Tada sam prvi put probao francusko crveno vino Cahors iz departmana Lot i crveni Buzet iz departmana Lot et Garonne, kozji sir sa jugozapada Francuske Cabécou de Rocamadour, pašteta od guščje jetre kao i patke i guske pravljene na različite načine ili različita povrća i mesa, pa čak i morske plodove u koje se stavljala kobasica šorizo, koja najviše liči na sremsku kobasicu.

Međutim, do 1996. godine nisam imao priliku da odem u neki poznat i za moje tadašnje prilike skup restoran u Parizu, a Pariz ih ima dosta, iako se taj kvalitet i trend ponekad zna promjeniti, ali u najmanju ruku neki mit i priča ostaju vezani za njega.

Porodični prijatelj koji je bio funkcioner jedne političke partije u Francuskoj me zamolio da mu budem prevodilac na službenoj večeri koju je pripremio za nekoliko ljudi iz bivše nam države. U to vrijeme sam besprijekorno govorio francuski jezik, pa sam i zbog prijateljstva, ali i zbog želje da odem u taj restoran o kojem sam mnogo čuo i čitao, prihvatio da prevodim. Closerie de Lilas se nalazi u 6 arondismanu na Bulevaru Montparnasse.

Restoran datira od 1847. godine i bio je mjesto okupljanja pariških slikara  Renoira, Monet-a et Sisley-a, kasnije Cezana i Picassa. Ovaj restoran su konstantno posjećivali pjesnici i pisci Charles Baudelaire, Paul Verlaine, Ernest Hemingway po kojem i bar restorana sa klavirom nosi njegovo ime. Mnogi pisci, slikari, glumci i reditelji iz bivše Jugoslavije su u ovom bar restoranu ostavljali svoje honorare uz klavir, vino, konjak ili pastis. U ovom restoranu se dodjeljuje i nagrada Closerie des Lilas za najbolju knjigu autora-žena.

Večera na koju sam pozvan je prošla više u prevođenju, nego u degustiranju hrane, ali sam u toj konstantnoj komunikaciji mogao da koliko-toliko uživam u onome što su francuski prijatelji preporučili – Bordeaux Sauvignon Blanc vino, pašteta od guščje jetre, riba brancin i ukusno napravljen prilog od kelja koji je bio preliven sosom od putera i još nečega što je u njega stavljeno, a estetski i kreativno je bilo uživanje gledati sve to na tanjiru. Na kraju posla, a i večere uz čašu  crvenog vina Boredeaux dokrajčio sam komad jakog sira Cantal, jedan okrugli Cabécou i trokutić Tomme de Savoie sira koji najviše izgledom liči na Brie, ali je malo jači i pikantniji.

U ovaj restoran, to jeste njegov bar, otišao sam još jednom, šest godina kasnije, ali samo na čašu vina. Da osjetim na miru lijep ambijent i dio istorije i ljudi koji su u njega dolazili zadnjih 150 godina.

Autor Darko Udovičić