Belkisa Bešlić šije i kroji od malih nogu

Ulica Hamdije Kreševljakovića u centru Sarajeva vrvi od saobraćaja. Ulazim u krojačku radnju „Beš“, u čiji izlog krase prekrasni ruksaci i jastuci. Mlada Belkisa Bešlić sjedi za starom mašinom i marljivo radi. Uz nju je majka Senka koja me sa dobrodošlicom, kafom i osmjehom dočekuje na zakazani razgovor. Uz kafu započinjem razgovor sa Belkisom.

„Imam 20 godina i rođena sam u Konjicu. Živim i radim u Sarajevu gdje sam završila Srednju tekstilnu školu, smjer tekstilni tehničar, konfekcionar i krojač. Počela sam da šijem u sedmom razredu osnovne. Našla sam sklonost u šivenju. Prvi moji proizvodi su bili najjednstavniji ukrasni jastuci, koji su se svidjeli mojim prijateljima u školi, a zatim sam počela da šijem ruksake koji su unikatni,  sa natpisima koji su moji prijatelji željeli.Oni recimo kažu koju boju žele, oblik, dimenzije, šta bi željeli da piše na tim ruksacima ili jastucima i ja to njima za par dana donesem završeno. Uskoro ću možda krenuti i sa konfekcijom. Međutim, ja se bavim i uslugama klasičnog šivanja. Mjenjam rajsferšluse,  radim razna skraćivanja, sužavanja i ostale korekcije… Ljubav prema ovome poslu su mi usadili roditelji koji se već godinama bave sličnim zanimanjem. Oni su mi bili putokaz u svemu ovome.“

Belkisini jastuci i ruksaci

Belkisina mama dodaje da ona i njen muž imaju radnju po imenu „Beš“  za kožnu galanteriju u Blažuju. Prave kaiševe, stoličarke, novčanike, torbice, a odnedavno i tapiciranje namještaja…

„Interesantno je da ni meni ni  mom mužu Enesu ovo nisu prvobitna zanimanja. Ja sam prevodilac Arapskog i Persijskog jezika, a moj muž je željeznički tehničar. Moj rahmetli otac je tekstilni inženjer i bio je profesor tekstilne grupe predmeta u tekstilnoj školi. Međutim, ja sebe u to vrijeme nisam mogla da zamislim za šivaćom mašinom.Međutim zbog zdravstvenih problema morala sam napustiti posao prevodioca. Prekvalifikovala sam se. Upisala sam kurs šivenja koji mi je biro za zapošljavanje platio. U tekstilnoj školi u kojoj sam završila tromjesečni kurs imala sam  krasnu profesoricu Seniju koja mi je ulila nadu, znanje i oslobodila me svih predrasuda vezanih za ovaj posao. Roditelji svojoj djeci stalno govore ti samo uči, imaj najbolje ocjene, završi fakultet, a mi ćemo o skoro svemu drugom brinuti. Djeca ne doživljavaju nikakav emotivni razvoj u takvom slučaju. Vi ne možete zamisliti osjećaj zadovoljstva, ponosa i ispunjenja jednog zanatlije kada napravi svojim rukama ili svojom mašinom proizvod onakak kakav je želio. To ne može osjetiti niko ko to nije uradio. Belkisa je skakala od sreće kada je uspješno sašila svoju prvu tuniku.“

Belkisa i Senka Bešlić
Belkisa i Senka Bešlić

Na kraju našeg razgovora Belkisa dodaje da je  svoj radni prostor iznajmila i da je u njemu nekada radio stari krojač koji je umro. Radnju je iznajmila sa svim starim mašinama na kojima je on radio i jako je ponosna na to. Od svog zanata Belkisa živi.

Belkisa Bešlić 1

“Mora se imati jaka želja i volja za radom i uspjehom. Osim turista, komšija, ljudi iz Sarajeva koji dolaze, kupuju ili nešto popravljaju kod mene, ja ima i svoju stranicu na Facebooku „ For you by Bešlić“ koja ima 600 pratilaca i preko nje plasiram svoje proizvode. Svakodnevno se borim napornim radom da budem još bolja i kvalitetnija. U budućnosti bih  voljela i da podučavam neku mladu učenicu željnu rada i znanja” – zaključuje Belkisa.

Autor teksta Darko Udovičić

Fotografije: Darko Udovičić

(prenošenje sadržaja je dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora i autora)

 

 

 

Advertisements