Adisa Vatreš Selimović, scenograf i kostimograf

Krojiš, šiješ, dizajniraš. Radiš u pozorištu ili na filmu i zahvaljujući svome poslu učestvuješ u kreiranju kostima koji gledaoca odvede u različita vremena i događaje o kojima možda samo znamo iz neke priče, knjige ili ih na filmu ili pozorištu prvi put vidimo i upoznajemo. Zanat, zanimanje, krativnost, talenat, ali i privilegija. Zamislite da šijete garderobu za nekog  novog Petra Pana, Sirana de Beržeraka, Kralja Lira, Tri sestre Čehova, Dolly Bell, Boška Buhu, Matiju Gubca ili Tijanu, kćerku Miće Bjelotrepića iz Tvrđave… Da bi mogli bolje zamišljati, ali i razmišljati o ovom prekrasnom zanimanju, razgovarao sam sa poznatom i iskusnom kostimografkinjom i scenografkinjom Kamernog teatra 55 u Sarajevu Adisom Vatreš Selimović koja nam je lijepo i slikovito objasnila detalje vezane za ovo zanimanje. Adisa je kreirala i sarađivala sa mnogim poznatim bosanskohercegovačkim i regionalnim rediteljima: Ademirom Kenovićem, Pjerom Žalicom, Admirom Glamočakom, Goranom Damjancem, Kokanom Mladenovićem… Adisa je i članica ULUPUBiH-a (Udruženje likovnih umjetnosti i primijenjenih umjetnosti u BiH), ali i Udruženja kostimografa i modnih djelatnika Modiko.

Sjećaš li se Doli Bel Kokan Mladenović

Šta je kostimograf? Ima li i ako ima u čemu je razlika izmedju pozorišnog i filmskog kostimografa?

Teatar je veoma kompleksan medij koji je satkan od različitih umjetnosti, zato ima toliku moć prodiranja do emocija gledalaca. Kostimografija je samo jedan od sektora koji čine cjelinu, naravno uz sva ostala jednako bitna djelovanja na sceni. Moć teatra je u tome što može da dopre do svih naših čula. Kostimografija definira (ilustruje) vrijeme, mjesto radnje i karakter, pripadnost i habitus lika kojeg glumac oživljava na sceni. Ako je glumac majka liku kojeg igra, onda je kostimograf/kinja otac…na neki način zajedno rađamo i stvaramo. Obično vodim paralelni proces stvaranja kostima dok glumac stvara lik, na taj način smo itekako korisni jedno drugome kako bi u finalu stvorili cjelinu i dali najbolje mogućnosti. Po definiciji ne postoji velika razlika između filmskog i teatarskog kostimografa, ali vizura publike /gledaoca čini razliku u tehničkom pristupu stvaranja kostima. Teatarski gledalac je na distanci od glumca koji je na sceni, samim tim kostim, kao i detalji koji ga čine bi trebali biti naglašeniji, vidljiviji… Naravno zavisno od scene na kojoj se igra. Kamerne scene su znatno bliže gledaocu, pa kostim na takvoj sceni treba promišljati “sitnijim kistom” jer gledalac vidi svaki detalj, kao i na filmu gdje je glumac s kamerom veoma blizak.

Kako se odvija rad kostimografa? Da li dobijete tekst ili scenario, pa po njemu pravite kostime,  ili kroz razgovor sa rediteljem, ili ?

Proces kostimografa počinje onda kada dobije tekst i zajedno sa redateljem ustanovi koncept, ideju. Zatim počinje proces osluškivanja i gledanja na koji način glumac usvaja i gradi lik koji igra, nakon prvih informacija o karakteru i osobinama lika, slijede skice koje se realiziraju nakon konsultacija sa redateljem i glumcima. Veoma mi je važno da glumac bude upućen u stvaranje kostima jer samo na taj način ga može osjetiti kao “svoju kožu” na sceni i oživjeti ga.

Za moj proces je veoma bitno da dokučim slabosti i vrline glumca koji nosi kostim, te da se glumac osjeća prirodno u “novom tijelu”, bitno mi je znati koje materijale koji glumac preferira kako bismo došli do najboljeg rezultata. Svakako, ispred svega toga je ideja i koncept koji iskomuniciram sa redateljem, a svaki novi proces zahtjeva novi izbor materijala, koje svakako nabavljam u svom okruženju.

Da li sami šijete i da li ponekad nabavljate gotovu garderobu ? Gdje  gardaroba poslije završetka filma ili predstave završi ?

Svaki teatar bi trebao imati svog majstora, teatarskog krojača koji kroji i šije kostime zajedno sa kostimografom. Postoji cijeli mehanizam ljudi iza scene koji stvaraju predstavu i bez kojih se definitivno ne može funkcionirati, na žalost majstora je sve manje i neophodno je da prenosimo znanje, ljubav i strast prema teatru novim generacijama. Veoma često se usudim da sama realiziram kostim radi specifičnosti mehanizma koji osmislim, a vjerujem svojim rukama i usudim se eksperimentisati. Takva volja i posvećenost automatski pokreće i ljude u mom okruženju da damo svoj maksimum i pomjeramo svoje granice iz projekta u projekat.

Posotje li neka fiksna pravila u radu kostimogafa?

Kostimograf je umjetnik, a u umjetnosti ne postoje pravila i formule, osim etike i morala… Sve drugo definira stil u kojem se izražavamo u određenoj predstavi. Kostimograf, kao i scenograf treba posjedovati vještine komuniciranja jer je svoju ideju neophodno prenijeti kako mehanizmu u kojem se realizira, tako i autoritetima koji ga podrže.

Schindlerov lift

Najveće je zadovoljstvo iz sjene pratiti kako predstava živi, putuje i osvaja publiku…vidjeti da je glumci i tehnika čuvaju i vole jer je oni preuzmu iz mojih i rediteljevih ruku. Vjerujem da će to zadovoljstvo biti na najvišem nivou kada u narednom periodu budem pratila Schindlerov lift, predstavu Kamernog teatra 55, u režiji nevjerovatnog Kokana Mladenovića, koja je nedavno premijerno odigrana, na njenoj festivalskoj turneji. Teatar je život iznad života, moj svijet i moja realnost u bojama kakvim želim, sa ljudima koje volim. Teatar je kuća gdje žive sve umjetnosti i moramo je sačuvati. 

Autor: Darko Udovičić

Foto: Edvin Kalić