Priče nesuđenog kuhara: Prvi boršč, Mousse au chocolat, McDonald's i uzbekistanski ćevap

Na samom početku 90-ih imao sam priliku i sreću da budem nekoliko mjeseci gost kod naših prijatelja Đikića u Rusiji, tačnije u Moskvi. Đikići su Sarajlije, u to vrijeme diplomate tadašnje SFRJ u tom predivnom gradu i ogromnoj zemlji.  Puč u Sovjetskom Savezu, ekonomska kriza, nesigurnost, mešetarenje, mafija, nostalgija prema prijateljima u Sarajevu nisu pokvarili moj doživljaj i sjećanja na boravak u Moskvi.

U Moskvu sam stigao  vozom iz Beograda, u kojem su bili prije svega radnici koji su radili za jugoslovenske firme u Rusiji. Stan u kojem su Đikići živjeli bio je  lijep i relativno velik, a mnogobrojni gosti – privrednici, diplomate,  umjetnici, novinari i dopisnici često su dolazili. Interesantno je bilo gledati kada se teta Višnja i čika Braco spremaju da prime goste. Osim pozdravljanja sa gositima, Emiru, Jasmini i meni sjedenje sa njima skoro nikada nije bilo dozvoljeno. Braco je bio dugogodišnji iskusni karijerni diplomata, ali je i teta Višnja itekako dobro, kulturno i samouvjereno učestvovala u tome. Što bi se reklo, jako sposobna žena. Život takvim tempom je zahtjevao imati  i guvernantu. Kod Đikića je kao guvernanta radila gospođa Ludmila koja je pomagala u kuhanji i pospremanju. Nekoliko puta je za nas ukućane pripremila rusko tradicionalno jelo boršč, koje sam poslije Rusije još nekoliko puta probao u jednom ruskom restoranu u Parizu. Boršč je specifično jelo, i na prvu se ne može svakome svidjeti. Međutim, meni se svidjelo i kao što rekoh čak sam ga nekoliko godina kasnije ponovo probao. Na prvi pogled bućkuriš, ali iskreno, bar meni jako okrepljujuće i jako ukusno. To čorbasto jelo koje je idealno za zimu se sprema od luka, kupusa, cvekle, mrkve, krompira, kisele pavlake, kiselih krastavaca, graška, karfiola i komada teletine ili kobasice. Prvo se kuha meso ili kobasica u litri vode sa goveđom kockom sve dok ne omekne. Meso se izvadi, isjecka na komade i vrati u posudu.  U drugoj posudi dinstate  povrće. Prvo se dinstaju cvekla i luk, a zatim dodajete ostalo povrće. Kada sve to omekne, povrće prebacite u posudu sa mesom i tekućinom, dodate kisele krastavce i servirate. 

Za Moskvu i Rusiju me veže još nekoliko interesantnih stvari, a djelimično su vezane i za hranu. Pošto sam oduvijek volio da nešto spremam i kuham, bilo mi je interesantno da naučim od Jasmine Đikić, koja je vjerovatno od teta Višnje naučila, da sprema jednostavan i ukusan francuski desert po imenu Mousse au chocolat. Otopite čokoladu i puter  i dobro promiješate. Dodajte sirup od višnje, a zatim istucite slatku pavlaku i lagano umješajte s čokoladom. Servirajte u malim čašicama i zdjelicama. Možete dodati malo šlaga na vrh i pokoju višnju i malo narendane čokolade. Dobro ohladite prije nego što servirate.

Međutim to nije sve. U Moskvi sam po prvi put, iako to sada izgleda smiješno, apsurdno i pomalo tragikomično, otišao i probao McDonald's . Na Trgu Puškin sam zajedno sa svojim prijateljem Emirom čekao sat vremena, a možda i više, da uđem u taj „hram“ brze hrane i probam kapitalističko čudo od hamburgera.

Hram kapitalizma na samo par stotina metara od Kremlja, veličanstvenog Crvenog trga, mauzoleja Lenjina i prekrasne pravoslavne crkve svetog Vasilija Blaženog. Mladi Rusi su vjerovatno u to vrijeme sa oduševljenjem gledali na taj fenomen, a oni malo stariji vjerovatno sa žaljenjem i osjećajem prevarenosti.

Jedan drugi događaj, to jeste putovanje, koje će mi do kraja života ostati u sjećanju je desetodnevni boravak u Uzbekistanu. Emir Đikić, koji je tada studirao na prestižnom Lomonosovom univerzitetu u Moskvi me ubacio u studentsku ekskurziju francuskih, ruskih i jugoslovenskih (sarajevskih) studenata ruskog jezika. Putovanje je bilo više nego interesantno, odlična atmosfera koju je ponekad jedan student iz Francuske po imenu Yann malo čangrizavo, ali humoristično još više uljepšavao. Vidjeli smo Taškent, Samarkand i Buharu.

U Samarkandu, jednom od najstarijih gradova na zemaljskoj kugli, gradu koji je kombinacija dva svijeta – Zapada i Istoka, bila je jedna pijaca sa koje se širio miris ćevapa iz nekog podruma. Dim i miris su Emira i mene odvukli do samarkandske ćevabdžinice. Do tada sam mislio da je ćevap samo sarajevski i balkanski specijalitet, ali sam eto u Samarkandu shvatio da je ćevap na ovaj ili onaj način dio gastronomske ponude brze ili sada kako je moderno reći „street hrane“ Kavkaza i Persije. Ova ćevabdžinica je bila bukvalno prava rupa, u kojoj su se pekli dugački ukusni ćevapi nabijeni na neku vrstu igle, kao one za ražnjiće. Bio je tu i somun i luk, koji je ćevabdžija prskao sa nekom kiselkastom tekućinom.

Sa ovom gastronomskom pričom o donekle gastronomskom putovanju nameće mi se zaključak da je hrana kao i ljudi – prisutna svugdje i pripremljena na različite načine. Ne morate otići u restoran da bi je probali ili osjetili. Ona je svugdje oko nas, samo je treba primjetiti.

Autor: Darko Udovičić